Pošaljite nam svoje svjedočanstvo sa fotografijom | Katica Kišićek | Branka Majdančić | Katarina Tutić | Zoran Stojanović | Aide Monsell | Zajednica Cenacolo | John Darwish | Majda Borec | Katarina Čelarević

KATARINA TUTIĆ:
MOJA BOLEST DOVELA ME DO OBRAĆENJA

Mnogi koji dolaze u Međugorje nisu slučajno tu. Bog s njima ima neki plan. Unatoč životnim nedaćama i nevoljama u Međugorju pronalaze nešto novo, čudesno ozdravljuju, obraćaju se i počinju moliti. Dirnuti Gospinim porukama prepuštaju se Duhu Božjem, iskreno svjedoče i postaju Gospini svjedoci. Jedna od njih je i Katarina Tutić iz Siska, koja nam je ispričala životnu priču svog obraćenja i svojih križnih puteva.

Sve je počelo 1989. kad je saznala da ima dijagnozu karcinoma dojke. Kod operacije amputirana joj je dojka i uz 20 zračenja liječnici su joj prognozirali šest mjeseci života. Skrhana i slomljena, u duši spoznavši svoju sudbinu, mislila je da je sve propalo i da će se morati oprostiti od svoje dvoje male djece, svoje obitelji, a bilo joj je samo 38 godina. Pred sobom više nije vidjela budućnost, ostala joj je samo podrška obitelji. Dobro se sjeća trenutka kad se probudila iz narkoze i vidjela da nije bila samo biopsija nego i amputacija. Prvo je zavapila Bogu: "Podari mi, Bože, još toliko života samo da podignem svoju djecu. Bit ću ti vječno zahvalna." Zaista je Bog Katarinine molitve preko Majke Marije uslišio. Da nije tako, ona danas ne bi razgovarala s nama.

- Sve je bilo donekle dobro dok se 1994. nije ponovila ista dijagnoza na drugoj dojci. Na zagrebačkom institutu liječnica koja me pregledavala rekla mi je: "Da je vaše tijelo moje tijelo, ovog časa bih se dala operirati."

Tada je doživjela ponovni šok. Istog trenutka zaboravila je sve telefonske brojeve i nije se mogla nikome javiti. Došla je kući i počela se spremati u bolnicu.

- Tog dana u posjet mi je došla prijateljica koja se vratila iz Međugorja i poklonila mi medaljicu s likom Gospe. Rekla mi je da se ne brinem, sve će biti u redu i ona će moliti za moje ozdravljenje. Pomislih: Bože, netko će moliti za mene, barem malen osjećaj olakšanja. Tako sam prvi put u životu dobila vjerničku potporu. Medaljicu sam stavila oko vrata i otišla u bolnicu. Bio je to peti mjesec ratne 1994. godine. Kod ponovne operacije ustanovili su da je karcinom jednostavno nestao. Tada sam u toj istoj operacijskoj dvorani, držeći medaljicu u ruci, obećala Gospi da ću doći do Božića u Međugorje zahvaliti na svemu.

Kad je Katarina odlučila otići u Međugorje, nije mogla naći nikoga tko bi išao s njom jer su svi bili neodlučni zbog ratne situacije. Konačno je otišla sama i zbog svoje neupućenosti tražila je Gospu dokaz njezinog postojanja.

- Kako sam došla, tako sam i otišla. Ništa se nije promijenilo u meni. Sljedeće godine ponovno sam otišla sa svoje dvije prijateljice i tada sam promijenila mišljenje o Bogu, o vjeri, o životu. Počela sam biti vjernik u pravom smislu. Ali 1996. dogodio se novi pad u mom životu, i to karcinom pluća. Tada sam stvarno mislila da je došao kraj i da ne mogu pobijediti smrt. Sve uputnice koje sam dobila stavila sam u torbu i zaplakala. To je bio četvrtak, a u petak sam odlučila otići u Međugorje jer sam uplatila već put za sebe i kćerku. To mi je bila želja učiniti još prije smrti. Kćerka je bila u trećem mjesecu trudnoće i upravo je izašla iz bolnice s dijagnozom - prijeteći pobačaj. Ona je rekla: "Mama, ako ti ideš u Međugorje, a života ti nije žao, onda idem i ja." Tako smo zajedno otišle u Međugorje.

Po dolasku u Međugorje, popele su se na Križevac. Katarina se osjećala prilično loše. Sutradan su bile na sv. misi i klanjanju, gdje joj je opet bilo strašno loše. Nije osjećala tijelo nego samo titraje srca. Kad su se vratile u sobu, kći je inzistirala da pozovu hitnu pomoć, ali Katarina je to odbila. Tu noć prvi put je prespavala nakon 14 dana.

- Ujutro sam prvu desetinu krunice počela moliti na Brdu ukazanja. Do tada nisam smjela usta otvoriti da mi zrak ne dođe u pluća. Tu se dogodilo moje potpuno obraćenje. Tada sam shvatila da me Bog voli, da me treba, da mu svjedočim.

Kad je u svibnju 1996. došla kući iz Međugorja, nešto joj je govorilo da organizira hodočašće u Međugorje, ali sama pomisao na to ju je zbunjivala jer nije mogla zamisliti da bude turistički vodič. U međuvremenu je nazvala gosp. Grgu Blaževića, voditelja s kojim je do tada išla u Međugorje, i zamolila ga da joj pomogne. Počela je lijepiti plakate i skupljati svojih prvih 40 hodočasnika. To se dogodilo mjesec dana nakon operacije 1996.

- Ponovno smo išli u listopadu, a tada nam se pridružio kao hodočasnik i naš duhovni vođa, naš svećenik Ivan Kovačić iz župe Sv. Marije u Sisku. To je trajalo dvije godine sve dok nije dobio premještaj. Od tada sam bila više od 50 puta u Međugorju i odvela 46 autobusa hodočasnika. Među njima dogodilo se puno obraćenja, puno duhovnih ozdravljenja, pomirenja u obiteljima. Ljudi koji prije nisu išli u crkvu, sada idu, ispovijedaju se, primaju sakramente.

Sve to gospođu Katarinu čini sretnom i ne srami se u svakom autobusu reći od čega je bolovala, što ju je potaknulo na to hodočašće jer jedini cilj joj je bio da pomogne drugim hodočasnicima, da im da što je njoj Isus dao: izliječit ću te, ali svjedoči.

- Nikada ne mogu Isusu vratiti ono što je on meni dao, a dočekala sam četvero unučadi i radujem se svakom danu života. Sjećam se kad su moja majka i sestra išle 1982. u Međugorje, ja sam tada bila nepravedna prema Bogu i prema njima i tome sam se smijala. Danas iskreno žalim zbog toga, vjerujem da mi je Bog oprostio jer u meni nije bila prava vjera. Sa dvadeset godina udala sam se i iz Moslavine, katoličkog mjesta Gornje Jelenske, gdje nije bilo niti jedne pravoslavne obitelji, otišla u pravoslavno muslimanski grad gdje je bilo najmanje vjernika. Tada nisam imala gdje ići u crkvu osim kad bih otišla u posjet mami i sestri. Moja mama i danas, sa svojih osamdeset godina, uz radio Međugorje svaki dan moli krunicu i radosna je.

Između dviju operacija od 1989. i 1994. živjela sam kao svaki nevjernik. Tek sam nakon obraćenja 1994. shvatila da je Bog sama ljubav i postala sam Gospinim svjedokom šireći njezine poruke.

Gospođa Katarina završila je tečaj za volontere za pomoć ženama operiranim od raka dojke. Svaki tjedan obilazi žene u bolnici u Sisku dajući im psihološku podrška i uvijek im govori: Vjerujte doktoru i Bogu. Doktor će vas operirati, Bog će vas izliječiti. Staru medaljicu koju je dobila od kolegice više ne nosi oko vrata zamijenila ju je novom. Ali ona stara ima svoje mjesto u kući, i često je prima u ruke i zahvaljuje Gospi što ju je dovela do svog Sina do kojeg nikada ne bi došla bez nje. Ozdravljenje gospođe Katarine nije jedino u njezinoj obitelji.

- Moj petomjesečni unuk, sin starije kčerke, bolovao je od teške alergije na mlijeko. Kad sam pošla u Međugorje, ponijela sam njegovu košuljicu na blagoslov. Kad je bila molitva ozdravljenja duše i tijela, rekla sam: Isuse, ja nisam dostojna, jer sam previše griješna, ali ozdravi mi Sebastijana, život je pred njime. U tom trenutku ozdravili smo i ja i moj Sebastijan. Kad sam se vratila s blagoslovljenom košuljicom Sebastijan, je otišao u dječju bolnicu na testiranje i nisu pronađeni nikakvi tragovi alergije. Da bi se uvjerili u istinitost nalaza, predložili su kčeri da mu da dvije-tri žličice vočnog jogurta da vidi kakva će biti reakcija. Putem do kuće u automobilu dijete je popilo vočni jogurt. To mu je bilo prvi put da je nešto takvo pojeo. Isus je preko košuljice dao blagoslov mom unuku. Kći koja je imala rizičnu trudnoču i koja je bila sa mnom u Međugorju kad sam ja bila osuđena na smrt, rodila je zdravo dijete. Tako smo sve troje dobili blagoslov od Isusa.

Moje obraćenje počelo je u Međugorju 1994., no to je bila više zahvala Bogu za ozdravljenje. Tada još nisam doživjela pravu vjeru, vjerojatno me zato Bog pozvao 1996. na moju bolest da bih doživjela pravu karizmu svoje vjere, istinsku ljubav i vjeru prema Bogu. Kad sam vidjela smrt pred sobom bez ikakvog izlaza, tada sam se prihvatila Boga u punom smislu i od tada mi je vjera sve. Svako mjesto u Međugorju puno mi znači, i pred crkvom, i u crkvi, i na brdu, jednom i drugom. Sam pogled iz daljine na Križni put u meni sve budi, a sama pomisao na Međugorje dok sam u Sisku puni mi srce radošću. Zato odlazim redovito na sv. misu, na ispovijed, samo da jačam u svojoj vjeri jer je ne želim nikada više izgubiti.

Zapravo, moj se život sastoji od padova i uspona. Početkom 2001. ponovno sam čekala nalaze, ovaj put od jetre, jer su mislili da imam karcinom. Tada sam rekla: ako mi nalaz dođe uredan, otići ću u Međugorje. Bilo je strašno nevrijeme, vijavica, ali ništa me nije moglo zaustaviti i na Svjećnicu sam se našla na Križevcu. Na Križevcu sam ostala pet sati u razmišljanju i molitvi i napisala sam 5 pjesama. Drugi dan sam išla na Brdo ukazanja, a zatim sam htjela od Vicke tražiti neka objašnjenja. Bila sam razočarana jer je nisam pronašla. Krenula sam prema selu i pogledala prema Križevcu. Nedaleko od križa zalazilo je sunce, ali u nekoj posebnoj lijepoj zelenoj boji. Da bih se uvjerila u svoje viđenje, upitala sam troje Njemaca koji su prolazili da li i oni vide zeleno sunce, ali odgovor je bio negativan. Zatim se jedan crveni tunel od sunca spustio pred mene. Tada sam shvatila da sam pogriješila i da nisam trebala tražiti svjedočanstva kad je Isus tu. Treba samo slušati svoje srce i vjerovati u Boga.