Pošaljite nam svoje svjedočanstvo sa fotografijom | Katica Kišićek | Branka Majdančić | Katarina Tutić | Zoran Stojanović | Aide Monsell | Zajednica Cenacolo | John Darwish | Majda Borec | Katarina Čelarević

BRANKA MAJDANČIĆ:
GOSPIN BLAGOSLOV UŠAO JE U MOJU OBITELJ

Svetište Kraljice mira svakim danom sve više i više privlači hodočasnike bez obzira na kojekakve novinske napise, izjave i govore o međugorskom fenomenu. Mnogi dolaze s mnogo boli i problema, a odlaze radosna srca. Pogotovu kad vide njegovu stvarnost, postaju Gospini svjedoci kao što se to dogodilo i dr. Branki Majdančić iz Slavonskog Broda, majci troje odrasle djece.

Dr. Branka je veoma susretljiva i pronicljiva osoba, te želi svakome pomoći. Iako je odgojena u vjerskom duhu njezin život trajao je samo u radu, zapustila je sebe, svoju obitelj i prijatelje sve do onog trenutka kad se križ pojavio u njezinom životu. Tada je odlučila poći na misu, i dok je slušala propovijed srce joj se počelo otvarati Bogu.

- Jednog jutra kada sam došla u crkvu svećenik je u propovijedi rekao, što se nitko tada nije usudio reći: "Je li puno što Gospa Međugorska od nas traži post petkom o kruhu i vodi, Vjerovanje i sedam Očenaša." Kad je to izgovorio ja sam zaista osjetila milost u zraku, istu onu koja se vidi na slici Milosrdnog Isusa. To me je toliko pogodilo da sam istog trena zaplakala. Toga dana donijela sam odluku da ću poći u Međugorje. Gdje god sam čula da ljudi pričaju o Međugorju prikupljala sam informacije i počela se psihički pripremati za put. U veljači 1982. bila sam već u Međugorju. Nakon toga išla sam u Međugorje svakih mjesec dana tako da sam u potpunosti promijenila svoj način života. Idućih godina osoblje u bolnici nije me moglo prepoznati, a bilo je i nerazumijevanja.

U svojoj 42. godini našla sam se u veoma nezgodnoj situaciji - ostala sam trudna a da nisam znala. Nisu problem bile moje godine, niti dvoje odrasle djece, već rizičan posao koji sam radila s rentgenom i opasnosti koje on nosi. U nekim drugim okolnostima ranije ja to dijete ne bih nikada rodila, ali znajući kako je to težak grijeh i da mi to nikada ne bi bilo oprošteno, odlučila sam roditi. Rođenjem male Marije, sada zdrave i odrasle djevojka od 24 godine, blagoslov je ušao u moju obitelj. Bila je to za mene zaista velika kušnja.

Sve ono što je u Međugorju naučila, dr. Branka je nastavila svakodnevno primjenjivati. Molila je i išla na svetu misu. Bila je primjer drugima. U međuvremenu je došao rat i sve je manje mogla ići u Međugorje.

- Za vrijeme rata radila sam u bolnici i mogu reći da nisam doživjela niti jednu situaciju koja bi bila nezgodna ili opasna za mene, a morala sam svakodnevno odlaziti na posao i voziti se gradom dok su granate padale sa svih strana. Moj sin je tada bio na bojišnici, a ja sam živjela najnormalnije kao da je on kod kuće, jer sam imala toliko povjerenje, toliku vjeru, jer sam znala da ga Gospa čuva. To što mi je Međugorje dalo to mi do tada nitko nije mogao dati, i sretna sam zbog toga.

Kako je njezina vjera rasla, sve više se obraćala Isusu, a sve manje Gospi. Bilo joj je zbog toga žao pa je tako jednom rekla: "Gospe, nemoj se ljutiti!" Kasnije je čula da je to normalo, jer Gospa dušu koju je privukla vraća Sinu, a kad duša bude usavršena Sin vraća Ocu. Ponovno je krenula u Međugorje s odlukom da malo češće ide upravo stoga što joj Međugorje daje snagu za rast u duhovnosti. Tijekom odlazaka u Međugorje nešto posebno nije doživjela. Dogodilo joj se nešto što će joj kasnije puno pomoći, a o tome i svjedoči.

- U toku trudnoće oslijepila sam na lijevo oko i nitko mi od kolega liječnika nije znao reći kako je došlo do krvarenja i što je uzrok tome. U tim trenucima bila sam toliko mirna da sam u molitvi Bogu zahvalila što vidim barem na drugo oko. Nakon nekoliko dana odlučila sam otići na specijalistički pregled u Zagreb. Na pola putu između Slavonskog Broda i Zagreba, kod Novske, ja sam progledala. Sva u čudu zatvorila sam rukom zdravo oko i shvatila da doista vidim, isto onako kao i prije. Do danas nemam s time problema. O naglom ozdravljenju medicinskog oblazloženja nema. Nikakvu terapiju nisam uzimala, sve pretrage su bile u redu i nitko od liječnika ne zna kako je do toga došlo, niti kako je došlo do potpunog ozdravljenja. Ja znam, vjerujem da je to Gospino djelo.

Gospođa Branka se sjeća dana kad je radila u bolnici. Skoro svaki pacijent imao je krunicu ili medaljicu Gospe Međugorske pored sebe. I sama je znala, dok bi išla u vizitu, iz džepa vaditi Gospine medaljice i djeliti pacijentima, a oni su taj dar znali cijeniti, pogotovo u molitvi.

- Jedna pacijentica, koja je bila jako bolesna, umrla je s Gospinom medaljicom u ruci. Koji je to bio mir na licu te pacijentice to se ne može opisati, niti to može svatko razumijeti, jedino onaj koji to doživi, a ja sam to doživjela.

- Sjećam se svog prvog dolaska u Međugorje dok još nije bilo niti hotela, niti pansiona za noćenje. Do nas je došla žena i pitala nas imamo li smještaj, a kako smo joj rekli da nemamo, ona nas je povela k sebi. Kasnije smo postali veliki prijatelji. To je bila jedna baka koja nas je godinama, po cijeli autobus, primala besplatno. Neizmjerno smo joj zahvalni. Puno prijatelja smo stekli tijekom dolazaka u Međugorje, među kojima su svakako obitelj Ostojić i Sivrić.

Prisjetila se dr. Branka događaja koji joj se dogodio prije pet godina kad su s njom u Međugorje došli suprug i njihova Marija. Na Brdu ukazanja nakupili su nešto kamenja i stavili ga u automobil. Po povratku kući, zbog strke života, zaboravili su kamenje izvaditi iz prtljažnika. Kad su išli na put u Sisak na semaforu se u njih zaletio neki nepažljivi mladić. Prvo je pomislila da je trebala uzeti stari automobil, a ne novi, ali kada su izašli vidjeti kolika je šteta, nisu mogli doći k sebi od iznenađenja. Na njihovom automobilu nije bilo oštećenja, a mladićev je bio sav razbijen. Suprug je otvorio vrata od prtljažnika kako bi vidio rade li i lupio se rukom po čelu pokazavši joj na međugorsko kamenje. Samo su se pogledali, i sve im je bilo jasno.

U Međugorju dr. Branka nije ništa posebno vidjela, osim onoga što su svi vidjeli, a to je okretanje križa. Od svega joj je najvažnije obraćenje, oslonac, što sebe i svoju obitelj može predati u Božje ruke. I danas, nakon toliko godina, plodovi Međugorja su toliko očiti u njihovoj obitelji. Na Međugorje gleda sa zahvalnošću, za nju je Gospa Međugorska sve. Smatra da je sve ono što je do sada u životu proživjela i doživjela, veliki Gospin dar.