NADBISKUP FRANE FRANIĆ:
ZAHVALJUJUĆI GOSPI MEĐUGORJE JE PROLJEĆE NAŠE VJERE

Posvećujemo ovaj razgovor preminulom nadbiskupu u miru Frane Franiću, koji smo vodili prije njegove smrti u ožujku 2007. Svoje umirovljeničke dane provodio je u župnoj kući konkatedrale svetog Petra u Splitu. Prostor u kojem je živio i u kojem smo vodili razgovor odisao je skladom i mirom, baš onako kako je pristajalo osobi koju je Gospa pratila kroz život. Godine mu nisu dopuštale veće napore, šetnje i razgovore, ali rado se odazvao našem pozivu da se prisjetimo početaka Gospinih ukazanja u Međugorju i pojedinih događaja vezanih uz njegov život.

Otac Frane Franić bio je splitski nadbiskup u miru skoro dva desetljeća. Na različitim dužnostima u biskupiji je proveo 34 godine. Biskupom je postao 17. prosinca 1950., a 10. rujna 1988. kao nadbiskupa splitskog umirovio ga je Sveti Otac Ivan Pavao II. s kojim je bio prijatelj dugi niz godina. Objavio je šest knjiga i više od 200 znanstvenih teoloških članaka, koji su uglavnom izlazili u splitskom Vjesniku. U Međugorje je došao na samim počecima Gospinih ukazanja i bio je tu 65 puta.

Nadbiskup Frane Franić rođen je 29. prosinca 1912. u seoskoj obitelji u Kaštel Kambelovcu. Njegov otac radio je u Americi kao i nekolicina njegovih sumještana kako bi financijski pomagao obitelji. Od teškog fizičkog rada razbolio se i umro 1920. godine, kada je mali Frane imao sedam i pol godina.
- Želju za svećeništvom, dobro se toga sjećam, dobio sam u osmoj godini - rekao nam je nadbiskup Franić, a u oku su mu zaiskrile suze. - Ljudi iz Kambelovca koji su radili s mojim ocem u Americi pričali su kako je on stalno govorio da ću ja biti biskup, ali će me komunisti ubiti. Njegova vizija i želja obistinila se skoro u cijelosti. Biskup sam postao, a komunisti su me progonili od 1953. godine, kada mi je umrla majka, pa sve do 80-ih.

* Oče nadbiskupe, o ukazanjima u Međugorju čuli ste na samom početku?
- Jedan isusovac, profesor sa sveučilišta u Milanu, čuo je od prijatelja za mene i došao jedne večeri 1981. godine k nama u Split i tu prenoćio. Pitao je za Međugorje, kako bi došao tamo, i da li bih ja pošao s njim. Rekao sam mu da sam ja biskup i da ne mogu poći među prvima. On je na to odgovorio da sam ja baš taj koji bi trebao biti prvi. Ipak, otišao je sam.
Nakon mjesec dana došao mi je iz Rima u posjet profesor na Gregorijani, Amerikanac, koji je dobio o meni informacije, i zamolio me da idem s njim u Međugorje, jer on nije poznavao ni put, ni jezik. Ja sam se opet ustručavao, a on me uvjeravao da u Međugorju ima automobila i autobusa splitskih registracija i da ljudi dolaze jer se tamo ukazuje Gospa. Govorio mi je da u dosadašnjim privatnim objavama Crkva ni za Lourdes ni za Fatimu nije rekla da se tu Gospa objavljuje, već ih je proglasila mjestima opće molitve. Time se daje podrška indirektno, ali Crkva za privatne objave ne garantira jer se svatko za njih sam odlučuje ili je protiv njih.

* Ipak ste popustili iskušenju i prvi ste biskup koji je otišao u Međugorje?
- Pred sam Božić 1981. otišao sam u Međugorje i uvjerio sam se u vjerodostojnost događanja. Puno sam o tome razgovarao s fratrima i hodočasnicima koji su doživjeli obraćenje. Išao sam kao svaki drugi čovjek, nikada obučen kao biskup, niti sam misu govorio kao biskup, nego sve privatno. To je slobodna privatna objava i nikome nisam govorio da u to mora vjerovati, iako mi to neki znaju pripisivati da bi umanjili stvarnost događaja. Vidio sam da tamo dolazi cijeli svijet i da je to molitveno mjesto cijele Crkve. To mi je dalo još veće pouzdanje da se tu Gospa ukazuje. Poslije toga, kad god mi se pružila prilika, išao sam na hodočašće u Međugorje. Zahvaljujući Gospi Međugorje je postalo proljeće naše vjere i naše Crkve.

* Da li vas je tada nešto posebno impresioniralo?
- Prvi put kad sam došao bila je zima i sve je bilo u snijegu. Došao sam uvečer baš kad je trajala misa. Puno je ljudi bilo ispred ispovjedaonica, pogotovo mladih, i muških i ženskih. To mi je bilo tako ugodno vidjeti da mi je dirnulo srce. Jednom prigodom sam napisao da se u jednom danu u Međugorju ispovijedi više ljudi nego kod nas u Splitu kad su svetkovine.

* Jeste li promijenili stav od tada do danas?
- Nisam. Gospa se pojavila kao Kraljica mira. Oni koji su bili protiv rekli su da tu ne treba Kraljice mira jer tu nema rata. Ja sam tada rekao: ako je od Boga, neće se srušiti, ako nije od Boga, samo će se od sebe urušiti, a mi sada možemo čekati. Bog radi preko ljudi.

* Bili ste u kontaktu s vidiocima?
- Bio sam u kontaktu s vidiocima, ali ih nisam ništa posebno ispitivao, za mene je to više bilo mjesto molitve opće Crkve. Vidioci su bili zdrava mlada hercegovačka djeca, odrasli su i poženili se. Na početku mi je zbog toga bilo malo žao, mislio sam da će barem jedno ostati, ali eto i zadnja, Vicka, udala se i ima dijete. Onda sam uvidio da je Drugi vatikanski sabor rekao kako je kršćanski brak jedan korak do svetosti. Kod drugih privatnih objava većina ih je otišla u samostan, a međugorski vidioci su se svi oženili, pa ako se taj brak živi ispravno, može se protumačiti da polarizira ženidbu kao put do svetosti. Gospa je taj put navijestila i odgojila te vidioce na civilizaciju života, a ne civilizaciju smrti.

* Sudionik ste Drugog vatikanskog sabora. Kako biste protumačili svoj rad na tom saboru?
- Na Drugom vatikanskom saboru održao sam 18 govora i svi su objavljeni u knjizi. Dvije su trećine knjige (700 stranica) komentari na francuskom i hrvatskom. Moji su govori nazvani konzervativnima. Najprije sam branio Papinski autoritet. Papa je glava kolegija biskupa i s njima može imati opći sabor, ali on može kao glava toga sabora nešto narediti što svi moraju slušati. Samom svetom Petru je rečeno: "Na tebi ću sagraditi Crkvu svoju", tako sam ja to i tumačio, a tako me je i moja mater učila.
Držao sam govor prije glasovanja u ime manjine jer sam bio član teološke doktrinarne komisije pred saborom i u saboru. Bilo je 30 biskupa, svi većinom profesori. Papa je iza glasovanja dao svoju prethodnu bilješku koja tumači tekst. Nije rekao da je tekst pogrešan nego ga je samo dopunio bezvoljno. Stavio je da Papa može sam svojim autoritetom, danim mu od Krista, narediti da ga svi biskupi moraju slušati. Oni tu nisu mogli reći ne. To je bila samo pobjeda na papiru.

* Kako danas vidite Crkvu?
- Nije se mnogo promijenilo. I dalje u Crkvi vrije.

* Vratimo se na pitanje o vašem progonu od strane komunista. Koji je bio razlog tomu?
- Ne volim se sjećati tih vremena. Komunisti su tada imali svoju ulogu. Blatili i proganjali su me gdje su stigli. Najviše su mi zamjerili i nisu mogli podnijeti što sam zabranio udruženje svećenika koje je radilo pod okriljem komunističkog režima, čiji je cilj bio da se odreknemo Rima. Tada sam bio rezolutan i rekao da svećenici koji uđu u to udruženje ne smiju održavati mise u Splitsko-makarskoj biskupiji. Bili su veliki problemi i pritisak sa svih strana na mene po svim medijima da sam protivnik režima, antidržavni element, rušilac države i slično. Htjeli su me diskreditirati i minorizirati moju ulogu da me lakše mogu maknuti.

* Taj je progon dugo trajao.
- Predugo. Ostavio je ožiljke koji su procvjetali kad je došla Hrvatska. Sve to neka bude zaborav.

* Poslije ovako neugodnih sjećanja kako biste opisali Međugorje?
- Što se tiče Međugorja, ono se svrstava u privatne objave i Crkva nikad ne garantira da su one od Boga, jedino gleda da se tu moli i njeguje vjerski život, i da tu postaje molitva cijele Crkve.
Za mene su mnoštva koja dolaze iz cijeloga svijeta, molitva, obraćenja, čudesa pa i tjelesna ozdravljenja veliki dokaz Marijine prisutnosti.

* Oče nadbiskupe, što biste poručili vjernicima i hodočasnicima koji dolaze u Međugorje?
- Glavno je da među nama koji vjerujemo postoji ljubav. Ne bi smjele biti među nama katolicima dvije strane koje bi se međusobno mrzile zbog vjerovanja ili ne vjerovanja u ukazanja u Međugorju. Moramo biti tolerantni jedni prema drugima, jer Međugorje ne služi za mržnju, ono je sama ljubav.
Gospa je Kraljica proroka, Kraljica apostola, Kraljica mučenika. Ona je najveći prorok. Došla je u Međugorje kao posrednica svih milosti, suotkupiteljica, kao što je Isus Krist za nas iz pravednosti prema Bogu zaslužio otkupljenje jer njegova je žrtva veća nego svi naši grijesi. Na bazi pravednosti nas je otkupio. Marijina žrtva i Marijino suotkupiteljstvo nije iz pravednosti nego iz doličnosti. Dolikuje da Majka otkupitelja s njime na neki način surađuje i u otkupljenju svijeta. Ja tako mislim, međutim, neki se neće složiti sa mnom. Ja to poštujem.